Palačinke kakve danas poznajemo pojavile su se u srednjovjekovnoj Europi. Tanki, plosnati kolač napravljen od tijesta i ispečen na tavi, poznatiji kao palačinka, ima vrlo dugačku povijest, a u kuharicama se nalazi čak od 1439. godine. Može se reći da je palačinka zapravo preteča kruha.
Utvrđeno je da je kruh pravljen još 12.000 godina prije Krista, od vode i divljih žitarica, vjerojatno preteča današnje pšenice, zdrobljenih i pečenih na kamenim pločama u špiljama. Tadašnji je kruh više nalikovao na tortilje (ili palačinke) nego na ono što mi danas nazivamo kruhom. Također, prema drevnim zapisima,pretečom današnjih palačinki sladili su se stari Rimljani. Tadašnje palačinke sastojale su se od mlijeka, brašna, jaja i začina, a nazivali su ih Alita Dolcia(latinski: drugi slatkiš). Već tada su postojale i slatke i slane varijante palačinki.

Čuvene tanke francuske palačinke crepes i galettes zaslužuju najviše ocijene kod sladokusaca. Njihov bretonski oblik – takozvane krampouezhenn koje se u francuskim brojnim specijaliziranim restoranima (fr. creperia) poslužuju u najrazličitijim varijantama – u međuvremenu se udomaćio u cijelom svijetu, prodajući se na štandovima i u manjim zalogajnicama.

Tradicionalno se tekuća smjesa, u vrlo tankom sloju, izlijeva na vruću okruglu ploču za pečenje (fr. crepiere) i prži s obje strane. Kako bi bile vrlo tanke i jednolične, okusom neutralna
smjesa hitro se razmaže po ploči špatulom za tijesto.

U francuskoj se pokrajni Bretagni palačinke uglavnom poslužuju sa slatkim nadjevom, primjerice šećerom, marmeladom, svježim voćem ili nougat kremom i prije konzumiranja se preklope i smotaju. U Bretagni postoji stroga podjela na slatke i slane palačinke dok se u drugim pokrajinama, a osobito izvan Francuseke, palačinke nazivaju i one nadjevene slanim nadjevima, primjerice šunkom, sirom, jajima, ribom ili povrćem.